Vive žene

Kako smo nastali i razvijali se.

Rat u BiH (1992 -1995) koji je za cilj imao etničko čišcenje, rezultirao je masovnim ubistvima, razaranjima i velikim migracijskim pomjeranjima. Ovo je uzrokovalo niz traumatskih iskustava, mnoštvo bolnih i po život opasnih događaja, različite dugoročne stresne promjene i velike gubitke za ljude.

U martu 1994 godine, na inicijativu grupe žena iz Njemačke, Dortmunda, a uz pomoć žena iz Tuzle(BiH) osnovana je organizacija Vive Žene. Cilj osnivanja je bio pružanje brze, efikasne i kontinuirane psihosocijalne pomoći ženama i djeci koje su u to vrijeme doživljavale teška traumatska iskustva i različite oblike torture.

Osnovane u ratnom periodu, prema konceptu rada kreiranom od strane stranih stručnjaka, Vive Žene su od svog osnivanja do danas prešle težak razvojni put prilagodbe lokalnom kontekstu. Ne samo da je teskoća bila u razumjevanju psihosocijalne, psihoterapeutske djelatnosti, već i sam pojam bila je nepoznanica u tadašnje vrijeme.

To nije smetalo da se osoblje Vive Žene sa entuzijazmom, patriotizmom i znanjem potpuno posveti korisnicima, ženama i djeci žrtvama rata. Haotično stanje u zemlji imalo je svoj odraz na haotično stanje u organizaciji. U to vrijeme niko nije mnogo obraćao pažnju na formalne strukture, raspodjelu uloga i odgovornosti u timu.

U periodu od 1994 -1997 rad u ViveŽene imao je fokus na ratnu traumu, prognaničku populaciju, prevashodno žene i djecu. U to vrijeme, koncept rada zasnivao se na terapeutskom tretmanu u trajanju od 6 – 8 mjeseci. Za vrijeme boravka u Centru pored psihoterapeutskog tretmana, žene i djeca su imali kompletnu medicinsku, socijalnu i pedagošku pomoć i podršku. To je bila tzv. ''prva fazu'' u procesu oporavka.

Nakon boravka u Centru korisnici odlaze u tzv. ''drugu fazu'' koja je predstavljala korak ka osamostaljivanju . U ''drugoj fazi'' pored psihosocijalne brige žene i djeca su imali mogućnost obrazovanja (razni kursevi, prekavalifikacije.). iz ''druge'' faze prelaze u ''treću'' koja je ustvari bila agrikulturni projekat, gdje su žene trebale svojim radom da obezbjede egzistenciju.

Čitav ovaj koncept bio je kreiran od strane donatora(osnivača) i neprilagođen lokalnom kontekstu, stvarnim potrebama korisnika Vive Žene. Kao takav ipak je bio svrsishodan u ratnom periodu, kada je korisnicima bila potrebna osnovna egzistencijalna sigurnost. Još neko vrijeme nakon rata imalo je smisla zadržati koncept ''faza'' jer se na taj način omogućavalo da nakon rada na traumi, korisnici rade na izgradnji svoje unutarnje, interne, strukture i jačaju vlastite resurse.

Od 1999 do 2001 Vive Žene rade po novom koncept. I dalje je fokus ratna trauma, izbjeglička populacija ali sve više se radi i sa žrtvama nasilja (ambulantni rad). Rad sa izbjegličkom populacijom nastavlja se i na terenu u izbjegličkim zajednicama Psihosocijalni program sprovodi multidisciplinarni tim u Centru(stacionar i ambulanta) i u zajednici.

Kako se obim rada i poslova organizacije Vive Žene od dana njenog osnivanja sve više proširivao, tako se početkom 2000.godine ukazala potreba za izgradnjom namjenskog objekta. S tim u vezi, a imajući u vidu da je naša organizacija već punih šest godina uspješno realizirala svoje programe i, na taj način, postižući zadovoljavajuće rezultate stekla povjerenje kako stranih donatora tako i lokalne zajednice, obratili samo se našim donatorima sa zahtijevom za novčanu donaciju, tražeći u isto vrijeme i podršku lokalnih vlasti. Uzimajući u obzir našu dugogodišnju uspješnu suradnju, kao i stečeno povjerenje, od strane donatora, prevashodno organizacije IAMANEH,Švicarska, koja je uz podršku Ministarstva Holandske vlade obezbjedila sredstva, stigao je pozitivan odgovor a Općina Tuzla, koja je uvijek pokazivala spremnost i otvorenost za suradnju sa nama, donijela je odluku o dodjeli zemljišta za izgradnju novog objekta.

Ovi napori rezultirali su onim što danas imamo, a to je suvremena ustanova koja svojim izgledom i kapacitetima zadovoljava evropske i svjetske standarde.

Krajm 2002 godine program jos jednom trpi promjene u smislu da stacionar postaje "fleksibilan" tj. nema više zatvorenih grupa za jedan određeni period. Centar postaje otvoren za krizne slučajeve tako da na taj način ambulantni rad , rad u zajednici i rad u stacionaru nadopunjavaju jedni druge.

Vive Žene danas:

Multidisciplinarnim tim Vive Žene, koji čine: psihologkinje,socijalne radnice, vaspitačice, učiteljica,doktorica,medicinska sestra,body terapeut i pravnica,danas obezbjeđuje efikasnu psihosocijalnu pomoć i podršku kroz tretmane porodične terapije, individualne i grupne psihoterapije, body terapije, medicinska pomoć, socijalno, pravno savjetovanje i pedagoški rad u okviru Centra.

Rad na terenu, u zajednici, uključuje pored intervencija pojedinačnih profesija, takođe multidisciplinarni pristup u radu na pomirenju, zastupanju, ponovoj izgradnji povjerenja, rekonstrukciji, ali ne infrastrukture, nego rekonstrukciji pokidanih veza, izgradnji kako interne tako i externe strukture ličnosti i smanjenju etničke distance.

Sve aktivnosti Vive Žene usmjerene su ka ostvarenju cilja koji jeste promocija i prevencija mentalnog zdravlja među stanovništvom kao doprinos u ponovnoj izgradnji ratom pogođenog društva.

Vive Žene, Centar za terapiju i rehabilitaciju, je od maja 2007.godine akreditiran od strane ICRT-a, Međunarodne mreže centara za rehbilitaciju žrtava torture.

Vive Žene, udruženja građana, posjeduje licencu za posredovanje prilikom razvoda braka, a koja je dodjeljena od strane Federlanog ministarstva za rad i socijalnu politiku u maju 2006. godine.

Korisnici:

U našem kulturalnom kontekstu, položaj mnogih žena se uslijed rata i ratnih zbivanja umnogome, čak drastično promijenio. Od domaćica i majki koje su do tada bile zaštićene institucijom braka, one su postale udovicama, žrtvama genocida, stigmatiziranih silovanjem i drugim formama nasilja. Suočile su se sa siromaštvom, neizvjesnošću i gubicima. Veliki broj ovih žena i djece pati od traumom uzrokovanih poremećaja i/ili ozbiljnih smetnji na emocionalnom planu, pogoršanih iskustvom života u egzilu i/ili povećanom stopom nasilja u porodici. U cilju bolje motiviranosti za dugoročnu socijalizaciju i oporavak, te savladavanje vještina neophodnih za unapređenje kvaliteta života, Vive Žene je razvila kontinuitet brige i zaštite koji bi trebao stimulirati korisnike da pobude sopstvenu sigurnost i trezvenost sa ciljem nastavka normalnog načina života i nakon tretmana.

Struktura korisnika:

Psihosocijalni tretman u Stacionaru:
Žene i djeca sa izraženim psihološkim problemima koji su posljedica traumatskog iskustva (ratna trauma ili nasilje u porodici)
Psihosocijalni tretman u Ambulantnom odjelu:
Pojedinci bez obzira na pol i godine starosti u stanju psihološke ili socijalne potrebe Porodica sa poremećenim odnosima i vezama Roditelji djece ovisnika
Rad sa zajednicom:
Stanovnici izbjegličkih i povratničkih zajednica, u stanju psiho-socijalne potrebe Porodice sa poremećenim odnosima i vezama Socijalno izolirane grupe Djeca uzrasta od 7 do 14 godina , pedagoški rad.

Organizacija kao što je Vive Žene predstavlja novinu u bosanskoj situaciji, budući da je na prostorima bivše Jugoslavije sistem nevladinih organizaciji do početka rata bio nepoznanica, a nisu postojali ni slični (psiho) trauma centri nego samo zvanične ustanove za zaštitu mentalnog zdravlja.

Ovo je značilo da su kapaciteti za zaštitu mentalnog zdravlja u BiH bili nedovoljni i u znatnoj mjeri nepripremljeni da bi se uspješno nosili sa brojnim posljedicama ratnih stradanja. Razvojem, profesionalizmom i stručnošću, kako u vladinom tako i u nevladinom sektoru, jača suradnja između NVO koje se bave psihosocijalnim radom, te vladinih institucija i ustanova za socijalni rad, ustanova za zaštitu i unapređenje mentalnog zdravlja (npr. Psihijatrijska klinika), što je od velikog značaja i u korist velikog broja osoba koje pate od posljedica ratne torture.